Običаj klanja se i danas praktikuje,U BAČKOJ TOPOLI ZAHVALJUJUĆI UDRUŽENJU GAZDAKER, ali je sve manje kuća koje to rade na starinski način. Do pred kraj prošlog veka gotovo da i nije bilo kuće na selu koja nije hranila svinje, i nekako baš u ovo zimsko vreme priređivali svinjokolj. Zato su tu odvajkada bili svinjokolji, siguran način obezbeđivanja hrane i druženja, a danas pomalo i „zabava“, sećanje na ono kako je bilo nekada.Nekad se pri klanju „hvatala“ krv, pržila sa crnim lukom i služi za doručak, uz džigericu tek zaklane svinje, pečenu u maramici, ali danas to malo ko radi. Na trpezi je bila i prošlogodišnja šunka, jer staro je pravilo, koje se nije menjalo, da stara šunka dočeka novu. Uz sir i turšiju to je pravi vojvođanski fruštuk.

Disnotor, svinjokolj, zabijačka ili gozba prilikom klanja svinja u zimskim mesecima, uglavnom od kraja novembra, do kraja januara,februara, je vreme kada vojvođansko selo živi jednom posebnim životom.TAKO JE U BAČKOJ TOPOLI ZAHVALJUĆI UDRUŽENJU GAZDAKER. Upinje se i otima od učmalosti i mrtvila kratkih dana i dugih noći, koje domaćini uglavnom provode na okupu, u svojim kućama. Zimi, na selu svaka kuća živi za sebe, obaška. Zato su tu odvajkada bili svinjokolji, siguran način obezbeđivanja hrane i druženja, a danas pomalo i „zabava“, sećanje na ono kako je bilo nekada.
Do pred kraj prošlog veka gotovo da i nije bilo kuće na selu koja nije hranila svinje, i nekako baš u ovo zimsko vreme priređivali svinjokolj. Bilo je i onih koji su kupovali svinje pa od njih pravili kobasice i kulene i začinjavali ih po svom ukusu, topili čvarke, pripremali svoju mast, slaninu, šunku, džigernjaču i švarglu, hurku i druge đakonije na svoj način, po svom ukusu. Za razliku od nekada, danas se meso, šnicle i krmenadle skladište u zamrzivačima. Dok njih nije bilo meso se sušilo, zalivalo svinjskom mašću i tako odležavalo nekoliko meseci, ili čuvalo usoljavanjem. Vojvođanski disnotor je imao svoj tok, u svakom trenutku se znalo ko šta radi, da sve bude na svome mestu, da što ne zafali, ne promakne. Svako domaćinstvo stavljalo je sebi u obavezu da nekoliko dana ranije podseti svoje komšije i prijatelje, da će se tog i tog dana u njihovoj kući obaviti svinjokolj i da su pozvani da dođu i pomognu. Osim komšija i prijatelja, ugavnom je bio angažovan jedan do dva majstora – mesara, u zavisnosti od broja svinja. MAJSTOR BELA BROJ 1. Oni su bili šefovi celog događaja, a njihova reč presudna. Svi ostali bili su njihovi pomoćnici. Sa čitavim postupkom počinjalo se u cik zore.
Čin obaranja životinje uvek je bio deo muškog posla. Prljenje, odnosno spaljivanje čekinje, se nekada radilo zapaljenom slamom, a danas na razne druge načine, npr. plamenom iz butan-boce, pa kožurica požuti kao dukat, odmah može da se jede.
Nekad se pri klanju „hvatala“ krv, pržila sa crnim lukom i služi za doručak, uz džigericu tek zaklane svinje, pečenu u maramici, ali danas to malo ko radi. Na trpezi je bila i prošlogodišnja šunka, jer staro je pravilo, koje se nije menjalo, da stara šunka dočeka novu. Uz sir i turšiju to je pravi vojvođanski fruštuk.